Da budemo iskreni djeca se sve više i više igraju sama, što je veoma različito od onoga kako su se igrali njihovi roditelji.
Danas smo došli do toga da roditeljski nadzor sputava kreativnost kod djece. Odnosno previše nadzora dovodi do toga da su djeca ograničena i da ne mogu istraživati.
Uzmimo samo prosjek roditelji današnje djece su i prije svoje desete godine izlazili sami iz dvorišta i istraživali okolni svijet, naravno sve je to bilo pod kontrolom njihovih roditelja ali ne u tolikoj mjeri kao danas. Dok današnja djeca prema najnovijim istraživanjima postaju relativno samostalna i imaju mogućnost da istražuju sa 11 i više godina.
Prije nekoliko godina činilo se kao da roditeljski nadzor nije ni postojao
Iako se razlike u odgoju generacija sadašnjih roditelja i njihove djece mogu vidjeti na mnogo različitih područja, poput koliko vremena djeca provode pred ekranima, koju hranu jedu…, jedna od najvećih razlika je boravak na otvorenom. Naime, kad su generacije današnjih roditelja odrastale bili su doslovno “izbačeni” vani i vrata su se za njima zatvorila. Iza njih nije bilo roditelja koji bi ih nadzirao i bili su slobodni istraživati i igrati se.
Vremena su se promijenila i danas se to više ne događa, djeca ne mogu izaći iz kuće bez nadzora roditelja, što uveliko sputava istraživački duh i kreativnost.
Zanimljivo je da su mnogi roditelji koji danas imaju djecu otvoreno kažu da su bili slobodniji i da nisu bili pod ogromnim nadzorom, te oni samo pokušavaju da zaštite svoju djecu. U istraživanju koje su proveli Britanci sudjelovalo je oko 1900 roditelja koji imaju djecu u dobi od 5 do 11 godina. Većina tih roditelja kazala je da im je u djetinjstvu bilo dopušteno da se vani igraju sami prije nego su napunili 9 godina. Međutim oni svojoj djeci isto ne dopuštaju dok ne napune 11 godina.
Profesorica Helen Dodd koja je vodila istraživanje rekla je da je sada prisutan roditeljski zaštitnički trend, ali da time roditelji svojoj djeci pružaju manje slobode nego što je njima bilo osigurano u djetinjstvu.
Profesorica Dodd smatra da su razlozi za ovu zaštitničku ulogu složeni.
-Sigurno se može pretpostaviti da se dio brige veže uz znatno veću opasnost od saobraćaja – kazala je Helen Dodd. Napomenula je da roditeljski nadzor smanjuje djetetovu sposobnost procjene i upravljanja rizikom. Također, da djeca nisu toliko „avanturistička“ koliko je to razvojno potrebno za njihovo mentalno zdravlje i dobrobit.
Osim toga, sama koncepcija igrališta i zelenih površina za dječju igru u gradovima ne pružaju mogućnosti za avanturističku igru pa savjetuje gradskim planerima da ih učine zanimljivijim mjestima za dječju igru.
-Igra na otvorenom od suštinske je važnosti za djecu da razviju osjećaj sebe i odnos sa svijetom oko sebe. Zaštitni instinkti odraslih nisu korisni kada ograničavaju i kontroliraju istraživanje, kreativnost i djetetov prirodni instinkt da se slobodno bave prirodom. Igra je način na koji djeca rastu i razvijaju se, gradeći iskustva i vještine koje će ih učiniti otpornima, a za to im trebaju vrijeme, prostor i sloboda – istaknuli su istraživači.
