MIHAELIN DNEVNIK/ Koji si cilj zaboravio zacrtati?
MIHAELIN DNEVNIK/ Koji si cilj zaboravio zacrtati? Prošli smo kroz ”bolesti” modernog doba, pri tome ne mislim na koronu. Zatim stereotipe balkanzima. A sada želim da pričam o nečemu malo dubljem.
Jedna moja čitateljica i dobra prijateljica mi je rekla kako voli moje tekstove jer su za svakoga. Pa mi je kazala: ”Ako ga čita netko tko je malo previše hiperaktivan, stat će na loptu. Ako ga čita netko tko je tužan i blago depresivan, popravit će mu raspoloženje.”
Piše: Mihaela Puletić
Baš njen komentar mi je dao inspiraciju za ovo što vam sada želim reći. Već sam u jednom tekstu pisala o snovima i ciljevima, te da zaista sve možemo kad želimo, hoćemo i kada imamo podršku onih najbitnijih. Ukoliko nisi pročitao taj tekst, brzo na pretraživač na našem tntportalu i kucaj: ”Mihaelin dnevnik – Tko ti brani da ostvariš svoje snove ?” Reklamiraj se sama, kad’ neće nitko drugi.
Koliko puta ste od kada ste progovorili rekli neku svoju želju, cilj i san. Znamo da to još počinje od malih nogu, kada kao mali kažemo kako želimo kada narastemo biti pilot, učiteljica, nogometaš, pjevačica. Već kada dođemo u neku dob srednje škole te naše želje postanu realnije. Na primjer, želim biti kandidat za općinsko vijeće i visit na banderi. Šalim se, naravno.
Tada kao srednjoškolci već znamo što nakon srednje. Završimo faks ili ne. Zaposlimo se, nismo zadovoljni, tražimo drugi posao. I tako u krug, dok krugu ne dođe kraj. I dolazimo do zaključka da živimo jedan začarani krug sve dok se kružnica ne opiše do kraja.
Ipak, stojim iza toga da trebamo raditi na tome da ispunimo svoje snove i zacrtane ciljeve. Da napustimo posao koji nas ne čini zadovoljnim i zaposlimo se na drugom mjestu. Da odbacimo sve ono što nas čini nesretnima. Od svog hobija da napravimo posao. Da napredujemo. Ali smo zaboravili na nešto drugo. Zaboravili smo na ciljeve koji su možda i bitniji od tih koji se tiču naših zaposlenja, hobija i slično. Nećemo vječno moći raditi, doći ćemo u onaj period kada ćemo ispunjavati križaljke, posjećivati djecu i unuke i čekati mirovinu 5-og u mjesecu. Tada ćemo rezultat našeg rada, ambicija ili nerada vidjeti baš tog 5-og u mjesecu. A onda ćeš osjetiti neku prazninu i pitati se koji si to cilj zaboravio ispuniti. Koji si to cilj zaboravio zacrtati. Cilj da budeš dobra osoba. Da imaš dobru unutrašnjost. Ne dobar želudac već srce i dušu.
Nije čovjek znanje, stručna sprema, večera u luksuznom restoranu ili livača 25-og u mjesecu.
Nije čovjek markirana odjeća, cipele od prave kože, najnoviji iphone, profil od milion pratioca na Instagramu.
Nije čovjek ništa površno, materijalno.
Nekad davno sam učila, čovjek je misaono, društveno, duhovno, socialno i biološko biće.
Ja ipak imam malu dopunu te definicije.
Čovjek je puno dublje od materijalnog i površnog. Čovjek je njegovo razmišljanje, njegove misli,djela i nedjela. Pružanje ruke, propust, okretanje leđa i sljepoća pored zdravih očiju. Iskaljivanje bijesa na nedužnog kolegu. Manipulacija, povrijeđivanje drugih. Ali i zagrljaj onaj najjači, najiskrenije ”Kako si?” i ”Bit’ će sve dobro, ja ću ti pomoći”.Sve je to čovjek. I dobro i zlo. I crno i bijelo.
Zacrtaj si da završiš dobru školu ili fax. Zacrtaj si da budeš pilot, najbolji doktor, nosioc različitih zvanja, dobar kuhar, da napreduješ u svom poslu. Ali ipak prije svega zacrtaj si da budeš dobra osoba. Pruži ruku onome kome je potrebno, udjeli osmijeh, pažnju i zagrljaj. Prestani sa zlim komentarima i manipulativnim igricama. Pruži ruku pomirenja. Radi ono zbog čega ćeš biti dobra osoba. Zbog čega ćete ljudi pamtiti i voljeti. Jer jednog dana kada se tvojoj kružnici opiše kraj, drugi neće reći bio je dobar kuhar, završio je fakultet u roku, imao je veliku plaću. Nego će te opisati kakav si bio kao osoba. Dobar ili loš. Sjećat će se tvojih djela, ali i ne djela. Zato izaberi, izaberi biti obrazovan, napreduj, ostvari se u poslu, ali prije svega budi dobar čovjek. Radi dobro, živi dobro, veseli se dobrom. A onda, vjeruj, ostvarit će ti se i sve ono drugo. Bit’ ćeš sretan i zadovoljan. Obećavam.
